Possible Future Works – For the Archive as a sensual Object
Is the Archive aware of the problem of reproducing ideology in it’s construction?
Is the Archive aware of the status of liveness of the medium it archives?
Is the Archive aware of the moment of it’s activation being the moment of authorship?
What is the cost of not wanting to leave stuff behind?
How does dropping the authorship empower the flow/integrity of the object?
How could knowledge spread without leaving the footprint?
This is a Manifesto of the Archive as a sensual Object
Each arrival to this Archive is already an Object of the Archive and it is a Choreography.
Can we be speaking from within the place that is already an Object of the Archive?
Doesn’t Arrival to the Archive happen from the place one works in, in relation to their Practice?
We access, i.e. arrive, to the Concept, i.e. the Object, of the Archive, through our practice-theory that is Choreography.
What medium do we give the priority to when dealing with the Archive – language, experience,..?
Can choreographing be seen as a Theory (Thinking/Writing of Dance), a practice of arriving at common, wholesome and inclusive systems of values inherent to the communities that it connects?
Can we think of the Archive as a surplus of attention – does the archive get instituted in the attention/intention towards it?
Object as a mediator between the dance/body/experience and the choreography/text.
Can we consider Objects as made of Affects? Objects as made of Relations?
Archive as a Performance. Performance as an Archive.
Archive as a remediation. Remediation as an Archive.
What is all already an Archive?
What is the Context of the Archive / how does Context make an Archive?
What kinds of spaces can be (already are) archives?
What does an Archive (already) contain?
Archive of What?
How do we think/practice a Document?
What happens in the chiasm Document vs/as an Experience?
How is an Archive activated – how to activate Mechanics of the Archive – it’s openness/closedness – it’s artefact-ness?
How is an Archive choreographed?
Can Archive be a participatory chain?
—
Koreografski arhiv postoji samo u doživljavanju. Uređanje okolnosti za doživljavanje koreografskog arhiva je koreografija.
Koreografski arhiv stvaramo, mislimo, uređujemo tako da ga koreografiramo.
Koreografski arhiv koreografiramo koreografskim objektima. Koreografski objekt se stvara iz tvari koje su na dosegu ruke, noge, glave, tijela, okoliša u danom trenutku: pogledaj oko sebe, pogledaj u sebe, pogledaj na kožu – sa vanjske strane i unutrašnje i skroz u koži.
Te tvari stavljamo jednu uz drugu i gledamo kako se povezuju, preplitaju, spajaju ili drugim riječima kako utječe jedna na druge ili drugim riječima kako se aficiraju, tj kako stvaraju doživljaj. Koreografski arhiv postoji samo u aficiranju.
Stvaranje objekta se dovrši kad se iz preplitanja doživljaja stvori opna, kora, koža, kad iz preplitanja nastaje nešto što kažemo da je unutra, što se ne daje u komunikaciju, i kad iz preplitanja nastaje nešto što kažemo da je vani, što se daje u polje komunikacije. Koža je onda diranje unutrašnjeg i vanjskog preplitanja.
Tada objekt postaje autonoman, tj nezavisan od tvari koje ga stalno stvaraju, mjenjaju, pa se objekt ispod kože stalno kreće i od onoga koji ga stvara, a na vani se kreće kao objekt.
Samo autonoman objekt može komunicirati sa drugim autonomnim koreografskim objektima. Komuniciraju preko svoje kože. Kože se dodiruju, stvaraju afekt. Tvari se aficiraju, kože se aficiraju, sve to onda stvara afekt, doživljaj. Koreografski objekti i njihovo aficiranje tj komuniciranje se koristi da se koreografira koreografski arhiv.
Znači dok koreografiramo stvaramo i arhiv tog arhiviranja, arhiviranje je u koreografiranju. Koreografski arhiv postoji samo u samom koreografiranju.
»Stvaranje objekta« je prvi koreografski objekt sa kojim koreografiramo koreografski arhiv ali ne i glavni, možemo ga nazvat: iznikanje, i nije nužno da ga stvorimo najprvog kad počnemo koreografirati arhiv.
»Koreografski arhiv« je poslijedni koreografski objekt sa kojim koreografiramo koreografski arhiv ali ne i glavni, možemo ga nazvat: osvrt, i nije nužno da je to poslijedni koreografski objekt u koreografiranju arhiva.
Ovaj »manifest« je koreografski objekt koji nastaje negdje iz sredine koreografiranja arhiva, je osrednji koreografski objekt ali ne i glavni, možemo ga nazvat: okoliš, i nije iskuljučeno da prvo nastane ovaj koreografski objekt ili da je poslijedni.
Nema glavnog koreografskog objekta, svi koreografski objekti imaju istu vrijednost.
Ta ista vrijednost se stalno mjenja i nije ista, samo je ista u tom da se mjenja i da se mjenja kod svih koreografskih objekata od jednom.
Pozicije objekta u koreografskom arhivu ne definiraju hierarhije značajnosti objekta za koreografski arhiv.
Pozicije objekta definiraju perspektivu, na koji način se koreografski arhiv dodiruje drugih arhiva i arhivirana.
Koreografski arhiv postoji u svakom koreografskom objektu
Ustrajno prilazimo arhivu koreografiranjem da zagovaramo značajnost koreografiranja za koreografski arhiv, za arhiv koreografije i za arhiviranje koreografije i arhiviranje koreografiranja. Ustrajno mislimo, to jest koreografiramo inteligibilnost koreografije, tj koreografskog arhiva, tj koreografskih objekata.
Inteligibilnost je sposobnost komuniciranja sa promjenom sadržaja, forme, medija u dodiru sa drugim sadržajima, formama, medijima. Inteligiblnost se postigne kroz povezivanja doživljaja (afekta). Doživljaje možemo povezivati samo u društvu, samo u su-povezivanju, u su-kreiranju.
Doživljaj su-kreiramo. Mi koreografiramo prostore da se su-kreiraju doživljaji, u te prostore unosimo koreografske objekte i ostavljamo mjesta za razne načine preplitanja koreografskih objekta sa drugim koreografskim objektima, sa drugim bićima, da iz njih izniče i koreografski arhiv.
Koreografski arhiv postoji samo u iznikanju koreografije i arhiva i njihovog odnosa istovremeno.
Držimo do blizine. Želimo doživljaje u blizini. Gledamo razlike i ne samo sličnosti kad se radi o preplitanju bliskih koreografskih objekata. Svi koreografski objekti singularne koreografije su si blizu.
Otvaramo tanke prostore koreografskih objekta koji se neprestano doblizuju jedan drugome da mogu su-kreirati nove doživljaje, nove poveznice, nova preplitanja koja nisu samo spajanja istog, nego preplitanja razlika.
Koreografski arhiv se događa blizu koreografije, nije isto iako dijeli sličnosti, nego ima ključne razlike koje upravljivaju sa preplitanjem koreografije i koreografskog arhiva. Koreografski arhiv postoji samo u razlikama.
Koreografski arhiv je ono zatvoreno u koreografiji, je koža koja dodiru koreografiju iznutra, jer zna da ima nešto van koreografije i pomaže koreografiji da dira tisto što je van nje, je ono što ne vidimo dok gledamo. Koreografiju i znamo i osjećamo (preko doživljaja) da ima tamo nešto koje je zatvoreno da bi se mogla koreografija otvoriti onome van nje.
To otvaranje se zove doživljaj. Koreografski arhiv nije doživljaj ali se daje preko doživljaja, doživljavanja koreografije. Koreografski arhiv je neprestanom kretanju jer kad se zatvori tek uspije skreirat dodatne dimenzije razumijevanja arhiva i koreografije.
Zatvori se u svakom trenutku usmjeravanja pozornosti na njega za da se ga može osjetit, vidjeti, dodirnuti.
Koreografski arhiv je doživljajni objekt.
Ovaj manifest je koreografski objekt. Ovaj manifest je koreografirao tvoju pozornost do tu, ulaza u koreografski arhiv. Dobrodošla_o. Osjeti se.
Sada kad je ovaj manifest koreografskog arhiva postao koreografski objekt ulazimo u priču moći utječenog razumijevanja i korištenja termina arhiva i sile koje ga preplitanjem stvaraju.
Slijedi manifest pregovaranja koreografskog arhiva sa institucijskim i institucionaliziranim arhivom.