Mogući budući radovi – koreografski arhiv kao senzualni/doživljajni objekt projekt je razvoja suradnje između dvije umjetničke organizacije u regiji, čije su umjetničke i produkcijske strategije i interesi srodni i koje već imaju povijest razmjene unutar ta oba nivoa djelovanja.
Projektom se želio otvoriti zajednički istraživački proces mogućnosti razvoja novog koncepta arhiva, u stvaranju koje bi se otvorio prostor za dijeljenje umjetničkih praksi i zajednički razvoj novog znanja umjentika/ca iz regije koji /e djeluju kroz te organizacije.
Ovaj projekt je, između ostalog, pokušaj (umjetničkog, zajedničkog, regionalnog) inoviranja načina dokumentacije i diseminacije koreografskog rada, a da bi taj rad uopće bio vidljiv (u prostorima u kojima postoji vrlo malo prostora za prezentaciju takvog rada, a još manje informirane kritičke recepcije tog rada i modela njegovog prenošenja); da bi bio na raspolaganju kontekstu u kome nastaje (iz ionako loših institucionalnih a dodano epidemioloških uvjeta on to većinom nije); te da bi se istražilo što ta nova koreografska / praktična / umjetnička saznanja i prakse mogu vratiti / ubaciti u diskurzivnu petlju teorijskog mišljenja – informacijskog, fenomenološkog, sociološkog, kritičnog, političkog.
Rad na ovom istraživačkom projektu razvoja suradnje došao je iz potrebe za artikuliranjem / dokumentiranjem / diseminiranjem / afirmacijom principa suvremenih koreografskih principa i praksi u regiji, na nov način, i ne jedino teorijom.
U procesu smo se pokušali odnositi kritički prema dominantnoj koncepciji arhiva, a tražili smo modele organiziranja arhiva koji je svjestan problematičnosti reprodukcije ideologije svojom inherentnom (ideološkom) konstrukcijom/strukturom, te problematičnosti u odnosu na status živosti medija (plesa) kojim se bavi.
Naša umjetnička i produkcijska potreba bila je podupirati diskurs o novim koreografskim, somatsko-fenomenološkim praksama. Odlučili smo započeti pisavši o vlastitim radovima te koreografskim procedurama. Prošli smo kroz vlastite radove:
-O tijelo moje, da si barem tu,
-Koliko centimetara smije zauzeti moje tijelo,
-Karnevalski gator hrđa na večernjem povjetarcu – ras/pakiranje objektnosti,
-Rearranging and the (self)arranged,
-Ja gledam tebe dok ti gledaš mene…,
-Koreografija utopije 1&2&3,
-Utopija produženih ovdje i sada,
-Glečer extended,
-Task/Dom,
-Diaries of Touch
–Obed
–M
–At the Permanent Address of Our Endeavor
-There is Space
–Drug
–Shum
Iz njih smo izvadili koreografske ideje koje smo, kao svoje stručne kapacitete, uveli u zajedničko praktično-teorijsko istraživanje, sa idejom da su one naši koreografsko/fenomenološko/estetsko/teorijski alati:
-Koreografija utopije
-Otjelovljeno (embodied) koreografiranje
-Otjelovljeno procesuiranje
-Djelovanje-svjedočenje
-Istovremenost subjektnosti i objektnosti
-Ples koji zna da ga se pleše
-Objekti – ples kao objekt; objekt iskustva; objekt kao entitet
-Senzualne površine
-Identitet kao odnos
-Nehijerarhični odnos medija – izvedba kao okoliš; mineralna koreografija
Koristeći ove alate krenuli smo razvijati proces rada kroz re-konceptualizaciju ideje arhiva:
»Kako misliti arhiv« pretvaramo u »kako koreografirati arhiv« jer smo (i) koreografi i jer kad koreografiramo mislimo o svijetu iz kojeg radimo i u koji smještamo koreografiju. Odlučujemo da ustrajemo na tome da smo (i) koreografi dok se pitamo »što je koreografski arhiv« i da gledamo na arhiv i arhiviranje koreografije iz vizure, tj. uloge koreografa, pri tom i koreografije. Arhiv izučavamo na koreografski način – koreografirajući prostor, vrijeme, tijela i odnose. Koreografirajući arhiv stvaramo koreografski arhiv. Ustrajemo i na proučavanju inteligibilnosti takvog koreografiranja arhiva, tj toga kako se ta koreografija arhiva odnosi sa i komuncira prema drugim medijima: govoru, pisanoj riječi, slici, videu, živoj akciji, različitim (javnim) prostorima te kako to komunicira i van naše suradnje (Sonja Pregrad i DISKOlektiv). Uz svaki koreografski prijedlog za koreografiranje arhiva radimo i na tom kako koreografski prijedlog (postupak) komunicira sa drugim instancama arhiviranja i van naše suradnje. Sa drugim riječima, arhiv(iranje) koreografiramo na isti način kao kad koreografiramo događaj, predstavu, instalaciju, iskustvo.
Kad ulazimo u analiziranje drugih načina bavljenja sa arhiviranjem, i konkretnije s koreografskim arhivom – gledajući predstave/radove, čitajući tekstove, slušajući predavanja – uvijek se vraćamo na dvije spomenute točke. Proučili smo polje i tendencije bavljenja pitanjem arhiva u široj regiji:
Ivana Slunjski / Aktivističko arhiviranje
Centar za dokumentiranje nezavisne kulture
Sonia Fernandez Pan i Ania Nowak: Reassembling histories by putting them into the bodies that dance
http://www.conversationsinvermont.net/
Jana Jevtović and Erin Can projekt Teleskopiranje
Da bismo ustrajali na ovim premisama, svaki rad kojim se bavimo promatramo kao objekt ovog arhiva. Objekt nastaje kad se preplitanje raznih nivoa materiala zatvori, na način da nastane koherentna opna, koža, možemo reći tijelo, u kojem se i dalje prepliću ti razni materijali (i materijalnosti). Pri tom raspoznajemo da se ti procesi preplitanja događaju unutar tijela objekta i mi ga možemo čitati/vidjeti/dirati preko površine, opne, kože tog tijela. To tijelo tj objekt se kreće / razvija / mijenja (živi) pod utjecajem komunikacije sa drugim objektima, tj objekti jedan drugog aficiraju, sustvaraju afekt, doživljaj. Konkretno raspoznavanje ovoga implicirano je u samom iskustvu rada sa koreografskim postupcima – koje stvara konkretne doživljaje (afekte) u konkretnim situacijama i koje se ponekad i odbija utisnuti u druge materijale (jezik, slika, zvuk, zapis). Koreografski objekti pozivaju u su-stvaranje afekta, ne samo jedan drugog, nego i osobe koje ih su-stvaraju. Afekti su najefikasniji način da koreografski objekt biva inteligibilan tj pojednostavljeno rečeno: komunicira sa drugim objektima, djelatnostima i osobama.
Svaki put kada smo usmjerili pozornost na Koreografski arhiv, stvorili smo koreografski objekt. Tako je nastalo puno raznovrsnih objekata u raznim materijalnostima, formatima, sadržajima: razgovor, email, fotografija, ples, sastanak, web stranica, ovaj izvještaj, suradnje na drugim umjetničkim radovima sa drugim umjetnicima, organizacijama, kontekstima. Ulazili smo u druga vremena, prostore, odnose i kreacije da bi izučili materijale iz drugih procesa za stvaranje koreografskih objekta Koreografskog arhiva.
Koreografski objekt je sličan score-u, manifestu, objektu, tijelu i dokumentu – to jest nešto što je uspjelo stvoriti koherentnu, konsistentu i autonomnu strukturu (opnu, kožu, tijelo) preko koje komunicira. U komunikaciji je važno ono što osjetljivo/vidljivo na površini kože ili drugim riječima inteligibilno. To možemo reći i na drugi način: koreografski objekt komunicira preko afekta, to jest doživljaja. Doživljaj se sustvara sa drugim objektom, djelatnošću, osobom. Kao i score, manifest, objekt, tijelo i dokument, tako je i koregrafski objekt, koliko koreografski potez, toliko i svoja dokumentacija, tj. kroz izvedbu koreografskog objekta stvara se dokumentacija koja se nalazi u samom afektu i nije nužno uvijek na slici, pisanoj riječi ili pokretu. Može biti u odnosu, dodiru. U ovom procesu gledali smo kako se koreografski objekti, dok komuniciraju jedan sa drugim, koreografiraju u koreografski arhiv i kako ta koreografija (imenom »Koreografski arhiv kao senzualni objekt«) komunicira sa drugim prilazima ili pristupima arhiviranju izvedbenih umjetnosti.
Bliskosti i sličnosti koje nam se događaju unutar projekata u kojima kao UO Četveroruka i NDA Slovenija surađujemo, ponekad pozivaju da spojimo razne umjetničke projekte. Kad su si blizu, stvari imaju tendenciju se spajati po sličnostima. Čini nam se bitnim držanje prostora kako bi blizine našle i druge načine spajanja, povezivanja, mogućih dok pri tom gledamo razlike. Te razlike su detalji. Raznim smo koreografskim prijedlozima vježbali držanje pozornosti na detaljima stvaranja koreografskog arhiva preko stvaranja afekta sa koreografskim objektima, i tako držali prostor da bi se bliskosti povezivale kroz razlike. Iz tog stava idemo dalje u komunikaciju sa drugim takvim djelatnostima, organizacijama, osobama, i stalno gledamo da stvaramo prostor gdje se razna razumijevanja i approaches mogu, koliko god bili bliski, povezati se preko razlika, a ne samo preko sličnosti. Zaključili smo da je vrijednost zajedničkog mišljenja arhiviranja i diseminacije u prakticiranju držanja prostora bliskosti bez kolabiranja u jedno – da povezivanja koja nam se neminovno događaju dok se bavimo ovom temom uronjeni u nju i u kontekstu koji se njome bavi, nađu i druge načine su-bivanja osim da se nerazlučivo spoje.
Otuda su se razvile ideje za nastavak projekta u tri specifična formata:
Choreographic Archive Online Manifesto Chain – komunikaciju sa akterima sa regionalne i šire scene koji se bave razvijanjem mišljenja o arhivu – odgovori i prilozi biti će objavljivani na web siteu http://koreoarhiv.upri.se
Koreografski arhiv kao izvedba – biti će razvijena kroz niz rezidencija, te prezentirana kroz festivale Improspekcije u Zagrebu i Improvokacije u Ljubljani u 2022
Koreografski arhiv Ongoing – kao proces istraživanja provodit će se u dijalogu sa te sa javnim prezentacijama na projektima Koreografski Obrat, Non Aligned Movements, te kroz platformu Antisezone